Ulogujte se

Kako je Sale "oživio" srpsku košarku?

Ono što je Dušan Ivković gradio srušilo se u Sloveniji, sedmo mjesto je doživljeno kao neuspjeh, kao posljedica nerealnih očekivanja i neprihvatanja okolnosti.

Sjećamo se euforije koja je vladala u godinama kada su selektori reprezentacija u fudbalu i košarci bili Radomir Antić i Ivković. Sjećamo se i načina na koji su obojica otišla, naravno, KSS je to riješio na daleko kulturniji način od FSS.

Sećamo se i da smo svi tražili da se umejsto Antića fudbalska selektorska palica stavi u ruke Siniše Mihajlovića, kao mladog stručnjaka, prekaljenog asa i autoritativnog lidera. Nešto slično se dogodilo i u košarci, spekulacija gotovo da nije bilo, te je rješeno da se misija povratka u vrh svjetske košarke povjeri onom ko je u poslednjoj deceniji 20. veka bio generator gotovo svih najvećih uspjeha.

Došlo je vreme da se Aleksandar Đorđević vrati pod zastavu svoje zemlje.

Od “kucamo na vrata...“

Trenutak nije bio najsjajniji... Evropsko prvenstvo u Sloveniji je iza sebe ostavilo mnogo rupa, ali je jedno sigurno, ostavilo je i odličan temelj za dalji rad. Dalo je priliku nekolicini, u evropskim okvirima, anonimnih igrača da osjete kako se igra košarka na velikoj sceni, priliku da sagore i nauče kako se treba, a kako ne treba ponašati.

Đorđević je odmah po okončanju igračke karijere uletio u trenerske cipele svog posljednjeg kluba, Armanija, odnosno Olimpije iz Milana. Nije to prošlo onako kako se očekivalo, trebalo je vremena za proces tranzicije, a kako prebogati italijanski gigant nije imao vremena da čeka, Đorđevićeva trenerska karijera se, činilo se, završila na samom početku.

Novu priliku za dokazivanje dobio je u slavnom Benetonu, četiri godine kasnije, međutim, slika se nije promjenila... Da li Đorđević nije shvaćen, da li nije bio spreman, tek i na drugoj stepenici se sapleo.

Iako je javnost zdušno navijala da se legendarni plejmejker lati selektorskog posla, u momentu kada je promašio dvije šanse i nije dobio priliku da se zaista dokaže, on se odlučio za ludo hrabru odluku, kakva je svojstvena verovatno samo njemu. Prihvatio je ponudu KSS.

“Svestan sam težine posla i velike odgovornosti koju on nosi. Energija koja me je krasila je nemerljiva, nju i entuzijazam želim da prenesem na igrače. Uz vašu podršku tu energiju želim da usmerim na celu košarkašku javnost“, rekao je Đorđević na predstavljanju, 25. decembra 2013. godine.

Uspeo je.

“Košarka se promenila“

Srbija je jedina zemlja u regionu koja nije željela da u svom košarkaškom nacionalnom timu ima naturalizovane igrače. Đorđević je već na prvoj konferenciji za medije u svojstvu selektora potvrdio da neće odustati od tog principa.

Jedan od razloga zbog kog se nacionalni savezi odlučuju za “pojačanja“ je taj što američki košarkaši sa sobom nose snagu i čvrstinu koju igrači bele puti nemaju.

“Da bi bio pobednik, moraš da budeš vrhunski atleta. To je uslov koji možda osujećuje taj naš stari šmek, talenat i slično. Sve što radiš sada na terenu, moraš da radiš u punoj snazi – talenat i ekstra kvalitet bez fizičke spremnosti ne igra veliku ulogu u današnjoj košarci. To se promenilo, baš kao i način rada i treninga, koji su sve teže. Treba da se prilagodimo promenama i da, uz savete stručnjake, eliminišemo greške i kako da izađemo na kraj sa umorom igrača, fizičkim i mentalnim“, pojasnio je Đorđević u intervjuu za B92.

Ono što se nimalo nije očekivalo Đorđević je postavio kao cilj. Odbrana kao primarno oružje. Nije on tokom karijere slovio za izrazitog defanzivca, taj posao su u Partizanu, reprezentaciji, za njega radili Željko Obradović, Vlada Dragutinović, Saša Obradović... Đorđević je tako potpuno u drugi plan stavio sjećanje na njega kao igrača. Želio je da ga javnost posmatra isključivo kao komandanta sa klupe.

“Mir u glavi, vatra u srcu, osmeh na lice“, moto je koji je “Orlove“ doveo do svetskog srebra, međutim, ta tri zadatka je lako postaviti... Od floskula o ostavljanju srca na teren, davanju maksimuma, poginuća za dres reprezentacije postali su umorni i oni koji ih i dan danas izgovaraju. Publika je već na to krenula da gleda sa podsmjehom, a svaki novi ponavljač priče smatran je diletantnom i prodavcem magle.

Sale je svoj moto u prvi plan istakao posle minimalnog poraza od Francuske u drugom kolu Mundobsketa u Španiji. Prethodno su njegove izjave bile u sličnom tonu, ali ne toliko eksplicitne. Moralo se tada postupiti tako, duhovi u zemlji su se uskomešali i već je počelo da se šapuće o tome da Đorđević nije dorastao zadatku.

Prelomna tačka – poraz od Španije

Silno motivisani domaćin Mundobasketa je sve svoje protivnike do utakmice sa Srbijom pobeđivao sa više od 16 poena razlike. Đorđevićevi izabranici su bili blizu još većeg debakla, za poluvreme su primili 54 poena. Iako utakmica nije imala rezultatski značaj, trebalo je spasiti čast.

Bespotrebna pomoć sudija domaćinu u poslednjim minutima činilo se da je vodila ka totalnoj katastrofi, međutim, usledila je reakcija sa klupe koju sebi mogu da dozvole samo najveći. Dobio je Đorđević dve tehničke, nije dočekao kraj utakmice pored terena, ali je burnom reakcijom, potom i glasnom podrškom svojim igračima pokazao da mogu sve i da je parket mesto gde se rešavaju bitke.

Time je zaradio poštovanje sudija, strane košarkaške javnosti, ali, što je najvažnije, svojih pulena, koji su mu pokidane nerve zaliječili kasnijim srebrom. Tada je zaista prikazano da u ekipi vlada prava ratnička atmosfera, a igrači su na terenu pokazivali ono što u svojim dotadašnjim karijerama nisu ni pomišljali da rade.

Teodosić je grizao u odbrani, Raduljica bio maksimalno ozbiljan i posvećen, Bjelica se prebacio u “Bodiroga mod“, a, do tada praktično anonimusi, Kalinić, Jović, Simonović, podsetili da se i za sporedne uloge dodeljuju “Oskari“.

Sve ostalo što se dogodilo je istorija, da se pamti, prepričava i označava kao restart srpske reprezentativne košarke, kao povratak na staro mesto, drugačijim oružjem, prefinjenijom taktikom i pametnim korišćenjem municije.

Taktički – od prvog šireg spiska

Svojevremeno je Radmilo Mišović bio godinama najbolji strijelac lige ondašnje velike Jugoslavije, ali za njega nije bilo mjesta u reprezentaciji. Tadašnji selektor Ranko Žeravica je svoju odluku da mu šuter takve klase ne treba objasnio je činjenicom da je Mišović specifičan košarkaš koji ne može da se uklopi u sistem, već se sistem gradi oko njega.

Slično objašnjenje Đorđević je dao kada poziv nije uručio Bobanu Marjanoviću, centra Crvene zvezde Telekom koji iza sebe nije imao sezonu iz snova, ali je najavio da može svašta da uradi pod košem.

Brza košarka sa “dva driblinga i pasom“ bila je Đorđevićev cilj, želeo je stalnu kretnju u odbrani, da svako svakoga može da čuva i samim tim procjenio da bi mu niži, brži i okretniji centri poput Miroslava Raduljice, Nenada Krstića i Raška Katića doneli veću korist od džina pod košem. Ispostavilo se da je bio u pravu, a Marjanović je dobio cijelo ljeto da odmori koljena i zglobove.

Vidjeli smo šta je posle radio u Evroligi.

Ipak, da plan gotovo nikada ne izgleda isto u ideji i realizaciji, potvrdilo se i prošlog ljeta. Novica Veličković je otkazao, Milana Mačvana je Đorđević ocenio igračem sa nedefinisanom pozicijom, a nije bilo mesta, opravdano, ni za Duška Savanovića.

Razne priče su se pričale, te Birčevića je pozvao Muta Nikolić, te Katić treba da se proda, te Simonović ne može da pogodi bunar, zašto nije bilo Luke Mitrovića, otkud sad Raduljica, “splavar i neradnik“. Ličnost Aleksandra Đorđevića je uspjela da od svakog od izabranih izvuče ono najbolje, a pritom i da napravi bazu za dalje.

Poziv povređenom Draganu Milosavljeviću, mladom Stefanu Penu, gotovo nepoznatim Milošu Milisavljeviću, Dejanu Kraviću, imali su za cilj da se selektor lično uveri u ono s čim raspolaže srpska košarka, kada već zbog sistema takmičenja u ligama nije moguće organizovati nekada veoma značajna zimska okupljanja.

...do “dajte Špance da se igramo“

“Ako smem javno da kažem, moj mali lični cilj je da pobedimo Španiju, koja u proteklih desetak godina dominira evropskom, pa i svetskom košarkom. Kada dođemo do tog malog rezultata, siguran sam da će iz njega proizaći nešto mnogo veće. U mom govoru nema velikih reči, pustimo da teren govori u ime svih nas“, rekao je Đorđević na predstavljanju 2013. godine.

Ponavlja se priča iz prethodnog dela teksta. Ove reči su mnogima zvučale pretenciozno, možda i bez pokrića... Nismo pobijedili Španiju na Mundobasketu, možda je time izazvana i ona njegova reakcija koja je uslijedila poslije dvije tehničke greške...

Ipak, konstatovali smo da je taj potez bio ključan za nastavak takmičenja i kasnije srebro. Nakon finala, Đorđević je postavio još jedan cilj. Treba igrati sa Amerikancima što češće i to dovoljno govori o onom, u najpozitivnijem smislu, uličnom u Đorđeviću, željnom dokazivanja, što bi rekao Juice “trip mi je da se kidam sa nekim ko je jači“.

Đorđević ne bježi od konfrontacije, vidjeli smo to na pripremama za Mundobasket. Projektovanog člana petorke, u najavi jednu od prvih opcija u napadu je sa utakmice precrtao. Nije bilo mjesta za nedisciplinu, kola su se slomila na Vladimiru Micovu, a umalo je nedostajalo da tako prođe i Miroslav Raduljica. Srećom, njihov sukob se završio zagrljajem jer su obojica shvatili koliko su potrebni jedan drugom.

Indirektno, Đorđević je u sukob ušao i sa delom košarkaške javnosti koji je naklonjen crveno-belim bojama zbog prošlogodišnjeg izostavljanja Marjanovića i Mitrovića, onda pojavljivanjem u dresu Partizana na utakmici za pomoć trofejnom klubu, a potom i time što nije odlazio na utakmice finalne serije domaće lige kada je domaćin bila Crvena zvezda Telekom.

Udarac koji je Đorđević preživeo bez veće reakcije je odlazak iz KSS Dejana Bodiroge, njegovog bivšeg saigrača iz najsjanijih reprezentativnih dana i čovjeka sa kojim je razgovarao o preuzimanju selektorske pozicije.

Simptomatično je i to da su njih dvojica jedini bili zagovornici teze da je za srpsku košarku bolje da postoji jedinstvena srpska liga, umesto sadašnje Jadranske i skraćene simulacije nacionalnog takmičenja koje osim prestiža ne nosi nikakvu težinu.

Đorđević je skočio na novi nivo težine igrice odlukom da prihvati ponudu Panatinaikosa i postane trener jednog od dva najzvučnija grčka kluba. Time će biti značajno smanjen prostor koji može da posveti reprezentaciji u “slobodno vreme“, odnosno između takmičenja, ali je onim potezom da kroz spiskove provuče preko 30 igrača izgleda svesno pripremao teren i na vreme se upoznao sa onim čime srpska košarka raspolaže.

Ono što je sigurno, Aleksandar Đorđević je uneo revoluciju u srpsku košarku, već izlizanoj frazi o osećaju za dres reprezentacije je vratio pravo značenje. Kada je govorio da će reprezentacija Srbije igrati mirne glave, vatrenog srca i s osmehom na licu, rijetko ko mu je vjerovao. Nema razloga da u budućnosti bude drugačije.

Ostavite komentar

Unesite sva polja označena sa zvjezdicom (*).